Godina u kojoj su ekonomska kriza i kroničan nedostatak novca svjetska top tema, Hrvatska je suočena s festivalskom pandemijom. Organizatori domaćih festivala listama popularnih, ali basnoslovno skupih izvođača kao da ne mare za
globalnu recesiju, a publika, unatoč nezavidnom kućnom budžetu, kupuje skupe ulaznice. Sezonu proljetno-ljetnih festivala otvorila je riječka Hartera koja je u svom petom izdanju ponudila najzamamniju i najbogatiju listu izvođača – na tri pozornice prodefiliralo je više od 40 glazbenika iz Hrvatske i inozemstva. Unatoč krizi, ovogodišnja Hartera je pobudila najveće zanimanje među mladima željnih avanture koji su trodnevni festival napustili impresionirani glazbom i scenografijom. Neosporno, riječki Klub ljubitelja buke osmislio je drukčiju, zanimljiviju Harteru o čemu razgovaramo s Ivanom Šararom i Idisom Turatom koji su, uz Damira Martinovića Mrleta, začetnici ideje o festivalu u bivšoj Tvornici papira.
Sinergija različitih profesija
K.LJ.B. dijeli mišljenje tisuća oduševljenih posjetitelja?
ŠARAR: – U petom izdanju Hartera je naša maštanja pretvorila u stvarnost. Usudio bih se reći – i više od toga. Prije pet godina maštali smo o velikom festivalu, ali je malo tko od nas vjerovao da ćemo u bliskoj budućnosti dostići ovogodišnju razinu koja je, doista, uspjela na svim razinama, organizacijskoj i izvođačkoj.
TURATO: – Dio Tvornice papira tri dana je živio ritmom jednog grada. Njezina prenamjena u građanima ugodan prostor za život je ideja koja nas je prije pet godina i okupila u Klubu ljubitelja buke i od koje je krenuo Hartera festival. Sjetimo se one legendarne izjave »u čudnijem društvu u životu nisam bio« gradonačelnika Vojka Obersnela kad smo mu prije nešto više od pet godina predstavili ideju o prenamjeni. Doista, inicijativa je tad okupila ljude posve različitih profesija – novinare, glazbenike, arhitekte, producente… Vrijeme je pokazala kako je upravo sinergija različitih profesija učinila projekt uspješnim.
Sve tri festivalske noći proveo sam u Harteri, a jednu samo promatrajući cirkulaciju ljudi kroz Tvornicu papira. Fasciniralo me kako je tvornica funkcionirala – posjetitelji su se s lakoćom prilagodili ambijentu i u njoj su se ponašali kao u bilo kojem drugom gradskom okruženju. Festival je napuštenu tvornicu pretvorio u novi, mali grad u kojem su se jednako dobro osjećali i brojni gosti iz drugih dijelova Hrvatske, pa i inozemstva.
ŠARAR: – Dolazak velikog broja inozemnih gostiju, odnosno podatak da je polovica ulaznica prodano izvan Rijeke je ključan trenutak Hartera festivala i njegov najveći uspjeh. Sve do prošle godine Hartera je bila gradski festival koji su uglavnom posjećivali Riječani, a ove godine gradom su kružili gosti iz inozemstva s propusnicama Hartera festivala, tri dana su se družili i zabavljali u Tvornici papira.
Ležerni pristup
Što je motiviralo mlade izvan Rijeke da se odluče za Harteru?
TURATO: – Svoj specifičan festivalski image Hartera gradi već petu godinu. Očigledno, festival se uspio profilirati među različitim strukturama ljudi. Ove godine je Hartera okupila brojne iz glazbenih krugova, ja sam zamijetio i puno kolega arhitekata, a privučeni su i najširi umjetnički krugovi. Svi su oni kroz razne prezentacije upoznati s koncepcijom Hartere, a puno se toga prenosilo i usmenom predajom. Na koncu, svi su oni barem čuli za Harteru, ali je malo tko znao što ga točno čeka u Tvornici papira. U toj znatiželji leži jedan od razloga dobre posjećenosti festivala.
ŠARAR: – Tvrdoglavo smo birali svježa, nova imena koja će nositi glazbeni dio festivala. Čini mi se kao da je publika prepoznala našu tvrdoglavost u namjeri da glazbeno ne podilazimo masovnom ukusu, što nas je tijekom godina moglo doći glave. Hartera nije korporativni festival, ne ovisi ni isključivo o dotoku gradskog novca, što K.LJ.B.-u omogućava ležerniji pristup, da se vodimo isključivo našim osjećajem za dobru glazbu. Naravno, poslovno razmišljajući radi se o relativno glupom pristupu, ali ipak se dogodila kritična masa onih koji su prepoznali iskrenost u našem radu.
TURATO: – Sve je više onih kojima je puna kapa predvidljivosti u politici, arhitekturi, glazbi… Osjeća se jedno veliko nezadovoljstvo prema standardima, a raste zanimanje za novim, drukčijim izazovima. Upravo je naša namjera i bila Harterom povezati različite kreativne duhove kako bi festival dobio i drugi predznak, ne samo glazbeni.
Novac – manje važan
Visoku razinu produkcije festival je dosegao u vrijeme globalne recesije koja je umanjila priljev sponzorskog novca. Uslijed krize neki su ulagači i odustali od festivala?
ŠARAR: – Sa svakom novom Harterom zalagali smo se za skuplju produkciju, što smo svih ovih godina i uspjeli ostvariti. No, ove godine prvi puta smo se suočili s nemogućnošću većih ulaganja u festival i ona su ostala na razini lanjskih. Unatoč krizi festival je narastao, štoviše ostvario je prihode nešto veće od pozitivne nule. Međutim, pozitivno financijsko poslovanje je nama manje važno u odnosu na sve ono što se tri dana događalo u Harteri.
TURATO: – Novac nije metar kojim se može baš sve izmjeriti. Hartera nije nastala motivirana zaradom i onog dana kad festival bude financijski unosan, on za mene više neće imati smisao. Standardne metode u projektiranju kapitala treba zaobići u širokom luku, one će u slučaju Hartere donijeti samo štetu.
Potpuna neovisnost festivala o korporativnom i gradskom novcu je nemoguća. Korporacije potpomažu Harteru iz nekog svog interesa, a Grad bi trebao zbog općeg. Koliko ste zadovoljni suradnjom s Gradom Rijekom?
ŠARAR: – Projekt je svih ovih godina nailazio na podršku brojnih gradskih struktura. Razumijevanja nikad nije nedostajalo kod glavnih riječkih medijskih pokrovitelja festivala, od samog početka festival podržavaju Grada Rijeka i Turistička zajednica. Naravno, kao svaki frontmen velikih projekata tako bih i ja želio da razumijevanje među institucijama bude veće, da nas dočekuju otvorenih vrata i s izdašnijom financijskom pomoći.
Najveći problem gradske kulturne politike leži u želji da se financijski podrže sve inicijative, pa i one najmanje. Gradu Rijeci kao da nedostaje hrabrosti da usmjeri sredstva u velike kulturne projekte, projekte koji mijenjaju percepciju našeg grada u Hrvatskoj i inozemstvu. Hartera je dokazala da mijenja gradsku društvenu sliku. Mi se trudimo razvijati festival u duhu politike Rijeke kao grada mladih, sveučilišta i urbanog turizma. Stoga bismo voljeli da podrška gradskih struktura bude glasnija. Novac koji se u festival prelijeva iz gradskog proračuna je sitan imajući na umu podatak da je ovogodišnja Hartera privukla 1.500 mladih izvan Rijeke koji se kućama nisu vratili nezadovoljni. Dapače, svi oni 20-godišnjaci iz Manchestera, Subotice, Maribora, Zagreba ili Banja Luke ponijeli su lijepe uspomene s Hartere i sigurno će među svojim sugrađanima proširiti glas o Rijeci kao cool gradu.
Promidžba Rijeke kroz Harteru je nemjerljivo jeftinija i nemjerljivo bolja od milijuna eura što ih, primjerice, Hrvatska turistička zajednica ulaže u last minute reklamiranje naše obale. U promociji ipak specifične riječke kulture, Hartera može ostvariti daleko bolje rezultate od golemih oglasa, skupih televizijskih reklama i izmišljanja promidžbenih pjesmuljaka.
Oduševljenje Mrletovom scenografijom
Najveća novost ovogodišnje Hartere je neobični hotel, ideja Damira Martinovića Mrleta, dok projekt supotpisuje Tina Šerić. Kako su kolege arhitekti prihvatili njegovu prenamjenu tvorničke hale?
TURATO: – Ma, šokirani su! Mrletova scenografska estetika je nepatvorena i ulazak kolega arhitekata u kamp je za njih bilo otkrivanje jednog posve novog svijeta. Mrletov je kamp nepredvidljiv i emotivan, zrači golemom kreativnošću koja nije akademski uštogljena.
Pomoć HNK Ivan pl. Zajc Prenamjena jedne od hala Tvornice papira u kamp bila bi neizvediva bez fundusa HNK Ivan pl. Zajc, dok za zasluge za glazbeni uspjeh Elektro-svetišta valja pripisati riječkom producentskom dvojcu Highland Brothers, kojeg čine Amor i Maxxxter, i Boo Daleu.
Izvor: novilist.hr/Srđan BRAJČIĆ
RSS feed Comments
